Istorija

Godišnje se u svetu proizvede više od šest milijardi kubnih metara betona čiji sastav zavisi od vrste konstrukcije u koju se ugrađuje i od načina ugradnje. Međutim, prvi pravi beton, sličan današnjem, proizvodili su još oko 300. godine pre nove ere stari Rimljani koristeći kao vezivno sredstvo pucolanski cement iz Puzola (ital. Puzzola) kod Napulja. Asirci i Vavilonci koristili su glinu kao vezivno sredstvo za njihov beton, a Egipćani su koristili kreč i gips kao cement. Takvim su betonom izgrađeni mnogi puteve, podigle su se rimske toplice, Koloseum (ital. Colosseum) i Panteon (ital. Pantheon) u Rimu kao i akvadukt Pont du Gard (franc.Pont du Gard) u južnoj Francuskoj.

Osobine betona su se promenile još kako su Rimljani i Egipćani otkrili da se dodavanjem vulkanskog pepela betonskoj mešavini on može održati i pod vodom. Slično, Rimljani su znali da se dodavanjem konjske dlake beton manje skuplja pri hidrataciji, tj. očvršćavanju, ili, da je dodavanjem krvi beton bio otporniji na mraz.

Gotovo dva veka, koliko se beton primenjuje, pokrivao je oko 70 % potreba u građenju i postao infrastrukturna i urbana osnova savremenog života. Međutim, današnji ubrzani razvoj u svim područjima života ljudi prati i razvoj u građevinarstvu koji nameće nove zahteve kao što su veća trajnost, veća čvrstoća, lakša i brža ugradnja i veća ekonomičnost građevinskih konstrukcija. Obični beton teško je mogao ostvariti te zahteve što je rezultiralo u poslednjih dvadeset godina pojavom na tržištu inovativnih betona sa značajno razvijenijom tehnologijom proizvodnje.